Europski špijunski filmovi s obje strane Željezne zavjese

Tijekom kratkog razdoblja 1945. godine činilo se da se svijet ujedinio u zajedničkim naporima protiv Njemačke i njezinih saveznika. Ubrzo se, međutim, sve raspalo na bezbrojne zasebne interesne skupine i, iznad svega, na dva tabora: Istok i Zapad. Američki novinar Walter Lippman smislio je 1947. izraz 'Hladni rat' kako bi njime opisao prijeteći sukob koji su potpalila dva moćna, međusobno suprotstavljena  politička sustava. Sukob je kulminirao izgradnjom Berlinskog zida 1961. godine. Ta granica koja je prolazila Njemačkom predstavljala je betonsku barijeru između Istoka i Zapada, opipljivu i vidljivu bojišnicu sukoba temeljenog na stalnoj prijetnji.

I tako je upravo Europa postala definitivno igralište Hladnog rata. Tu su supersile pomjerale figure po ploči, tu je bilo uskladišteno oružje, tu se vodila politika i špijunske operacije i tu su se tajne službe angažirale u borbi za informacije daleko od očiju. Zbog Željezne zavjese, Europa je postala središte raširene paranoje uzrokovane nepovjerenjem i špijunažom. Stoga nije slučajnost da je špijunski film u svim svojim oblicima bio jedan od najuspješnijih žanrova u Europi 1950-ih i '60-ih godina. Europska popularna kultura – kako na Istoku, tako i na Zapadu – reagirala je na taj stalan osjećaj straha i prijetnje i obradila ga na filmu. Špijunski film nije samo površni žanr o suprotnostima koji pretresa ideološki koncept Istoka i Zapada. Špijunski filmovi uzimaju taj očiti dualizam svijeta kao polaznu točku s koje se razmatraju političke i druge polarnosti: dobro i zlo, muškarac i žena, iluzija i stvarnost. Agent u filmu nije samo u potrazi za diplomatskim tajnama već i analizira i tumači stanje u društvu. Duboko ironičan način na koji se to često događalo s obje strane Željezne zavjese rezultiralo je uspjehom tog žanra kod publike.

No upravo je taj diskurs, taj društveni komentar, ono što je špijunski film ponekad činilo tendencioznim. Koristilo ga se za prenošenje političkih poruka drugoj strani. Možda je to bilo i samo podsvjesno, ali svejedno su njime upravljali i instrumentalizirali ga i Istok i Zapad. I tako je odraz polarnosti u špijunskim filmovima bilo ono što je dosljedno pridonosilo ideološkom formiranju dvaju blokova. Granice između dobra i zla, iluzije i stvarnosti i Istoka i Zapada možda se razmatraju na dubljoj razini, ali te se suprotnosti u filmovima rijetko rješavaju. Netko na kraju uvijek umakne – a ako postoji ikakva sumnja, tada to mora biti junak. Drugu zanimljivu sociološku značajku žanra predstavlja činjenica da agent-junak ima vrlo različite karakteristike, ovisno o tome u kojoj je zemlji film proizveden, bez obzira kojem bloku junak pripadao ili ne pripadao.

Pedeset godina nakon podizanja Zida i početka najžešće faze Hladnog rata, serija Celuloidna zavjesa predstavlja filmski pogled na razdoblje Hladnog rata. Jedanaest suvremenih igranih filmova iz različitih europskih zemalja s obje strane Zida predstavljaju različite percepcije i tumačenja političke i društvene klime u vrijeme kad je Europa bila podijeljena. Filmaši iz Engleske, Francuske, Španjolske, SRNj-a, NjDR-a, Sovjetskog Saveza, Jugoslavije, Rumunjske, Poljske, Bugarske, Čehoslovačke i Mađarske bave se tom temom na različite načine, nudeći nam tako fascinantan uvid. Štoviše, filmovi odabrani za Celuloidnu zavjesu namjerno su izvan uobičajenog kanona. Umjesto takvih, tu su popularne i zabavne produkcije koje se obično ne uvrštavaju u filmsku povijest. No, gledano unatrag, društveni i povijesni dobitak često bude znatno veći kada se radi o popularnim filmovima – i to ne samo po mišljenju filmskog teoretičara Kracauera.

Na početku ove špijunske kronologije nalaze se dva filma koja su predvidjela vrhunac blokovske podjele – izgradnju zida. Što se tiče Zapada,  moglo bi se reći da je film Fritza Langa iz 1960. godine, Die 1.000 Augen des Dr. Mabuse, postavio filmske temelje za špijunski film u Europi. U hotelu koji neprekidno nadgledaju kamere i gdje svatko promatra svakoga, tajanstveni i moćni antagonist u liku dr. Mabusea pokušava steći moć pomoću informacija. Hladni rat se tako detaljno analizira, a nadzor kamerama prikazan je tako dojmljivo da je put od dr. Mabusea do dr. Noa i Blofelda vrlo kratak.

Na drugoj strani, na Istoku, rumunjski redatelj Ion Popescu-Gopo, ugledni grafičar i autor animiranih filmova, predvidio je kulminaciju paranoje između Istoka i Zapada u svojem igranom filmu S-a furat o bombă. Bilo je to 1961. – godine kad je podignut Zid. Film je farsa s povremenim elementima slapstick komedije i posve je bez dijaloga; njegov hičkokovski antijunak utjelovljuje nemoć službenih vlasti i sveprisutni strah od bombe – alegorija bezličnog ključa moći. 

Kao odrednice žanra, ta dva prethodnika uvertira su u devet varijacija. Ono što je upadljivo kod špijunskih filmova s Istoka i Zapada je činjenica da u istočnim filmovima ima više politike i ideologije nego u njihovim zapadnim pandanima. To je vidljivo i u ovom programu: na primjer, u sovjetskom filmu, suprotna ideologija napada se ne samo na suptilan dramaturški način, već i izravno, u priči. Agenti obiju strana ubacuju se duboko u neprijateljsku zajednicu, gdje ostaju dugo vremena: Rusi uspijevaju biti uvjerljiviji Nijemci od Nijemaca (Skvorec i Lira), a kapitalistički uljez ostaje neprimijećen u Poljskoj dok ga ne izda vlastiti nedostatak vrijednosti (Spotkanie ze Szpiegiem); bugarski agent skriva se u anarhičnom ludilu zapadnjačke hipi-kulture – ne zaboravljajući pritom svoju misiju, naravno (Niama ništa pohubavo od lošoto vreme).

Paket sadrži humoristične parabole (rumunjski S-a furat o bombă ili francusko-talijanski Les Barbouzes), ali i mračne i očito realistične scenarije napisane s velikom ozbiljnošću (engleski The Spy Who Came In from the Cold), akcijom nabijenu zabavu (španjolsko-portugalski Comando de asesinos ili istočnonjemački For Eyes Only), pažljivo izvedene žanrovske primjere (mađarski Fotó Háber) i avangardne i prividno psihološke studije karaktera (čehoslovački Smyk). Berlin, taj simbol Hladnog rata, često se nalazi u središtu filma, kako istočnog, tako i zapadnog: na vrhuncu paranoje smatralo se da svaka druga odrasla osoba radi za tajnu službu (od The Spy who Came in from the Cold preko  Niama ništo pohubavo ot lošoto vreme pa do Smyka).

Špijunski žanr počeo je cvjetati u Europi prije 50 godina, s izgradnjom Zida u kolovozu 1961. Zid je bio fizička manifestacija formiranja blokova. Bezbrojni poznati i vrlo uspješni filmovi služili su se svim raspoloživim sredstvima da bi se pozabavili temama razdvojenosti i percipirane međusobne prijetnje ideologija. Program Celuloidna zavjesa ilustrira kako sličnosti, tako i razlike u stajalištima s obje strane Zida. 

 
Oliver Baumgarten, Nikolaj Nikitin, izbornici programa Špijunski film: Celuloidna zavjesa - europski Hladni rat na filmu