Ena Sendijarević: Želim da mladi u Bosni počnu pričati vlastite priče

Ena Sendijarević, redateljica porijeklom iz Bosne i Hercegovine s adresom u Amsterdamu, autorica je nekoliko nagrađivanih kratkometražnih filmova, uključujući Nemir (2014.) i Uvoz (2016.) koji su prikazani na ZFF-u. Ove godine predstavlja se dugometražnim prvijencem Negdje lijepo, koji je na Sarajevo Film Festivalu ponio titulu najboljeg filma.

Razgovarao: Nino Kovačić

Vaš kratki igrani film Import priča je o odlasku u novu zemlju i pomućenom identitetu. Je li ideja za dugometražni prvijenac Negdje lijepo potekla već iz njega?

Kratki film Uvoz bio je o bosanskoj obitelji koja dolazi u Nizozemsku i njime sam htjela pokazala početne korake integracije koji su složeni i ponekad apsurdno komični. Krenuvši u suprotnom smjeru, Negdje lijepo nije toliko film o Bosni koliko je o prostoru između različitih svjetova i time je zapravo vrlo nizozemski film. Naravno, morala sam se baviti bosanskim specifičnostima i pritom je bilo teško naći ravnotežu jer sam snimala stiliziran, nepostojeći svijet u stvarnoj zemlji. Takav reducirani konstrukt Bosne mi je bio važniji jer sam htjela sam biti otvorena oko toga da kao filmašica manipuliram stvarnošću i da je perspektiva u filmu vrlo subjektivna.

Stiliziranje filma znači pojačano namještanje stvarnih uvjeta snimanja, ponajprije pri kadriranju i u scenografiji. Kič u filmu igra veliku ulogu, ali i odluka o formatu slike 3:4, te posebice izbor glazbe: sve to govori o određenoj generaciji?

Kad sam odlučila igrati se apsurdom i stvaranjem začudnih elemenata za publiku, nisam željela igrati na kartu empatije nego otuđivanja i humora. Takve ideje su u biti brechtovske, a ja sam ih kao kazališne ideje htjela primijeniti na filmu. Zato mi je posebno blizak bio Fassbinder koji se upravo brechtovskim idejama služio na komičan i zaigran način. Gluma u mojem filmu je, kao i u nekim Fassbinderovim, otpojena tako da su glumci djeluju više poput lutaka. Nisam htjela hiperrealistične likove, već da ih se vidi kao ljude koji govore riječi koje je za njih smislio netko drugi, tako da se između njih i onog što izgovaraju osjeća brana. Općenito, svakodnevno puno razmišljamo, ali kad osvijestimo naše misli možemo shvatiti da dosta njih ne dolazi od nas samih već ih puno nasumično pokupimo uokolo. Velik dio filma je snimljen 25 mm lećom što pridonosi dojmu začudnosti i osjećaju otuđenosti, a scenografija je trebala biti minimalistička i kičasta jer nisam htjela stvoriti svijet s previše “ukusa”. Tako sam se odlučila i za 3:4 arthouse format jer htjela sam potretirati likove koji su Instagram generacija podređena istom formatu fotografija.

Kako Vaš subjektivni pristup apsurdom i humorom prodonosi promjeni perspektive u pitanjima identiteta i emigracije?

Htjela sam se baviti identitetom, migracijom i tenzijama između Istoka i Zapada, ali na zaigran način jer osjećam da se o tome uglavnom priča u nekim tužnim tonovima. Pritom sam htjela istražiti odnos između migranata i njihove matične zemlje jer postoji predodžba o tome da osobe s dvije zemlje imaju najbolje od dva svjetova, no u stvarnosti to znači puno životnih kompleksnosti. Stvorila sam stiliziran svijet i služila se humorom jer sam publici htjela direktno pokazati da je taj svijet konstruiran, kao uostalom i naša svakodnevica, a što znači da je moguće stvaranje novih svjetova od nje. Stvarnost je samo jedna apsurdna mogućnost i moguće je mijenjati prespektive, pogotovo kada se radi o pitanjima identiteta. Takav pristup ne viktimizira migrante kao što to čini narativ žaljenja. Usto, bilo mi je bitno usredotočiti se na postratnu generaciju jer mislim da se bosanska kinematografija još fokusira na ratne priče koje, iako vrlo bitne, otežavaju da se čuju glasovi mladih ljudi.

Te su ideje sažete u glavnom liku Alme koja se kroz film ceste upušta u avanturu sazrijevanja, a osim što zajedno istražujemo njezinu novu stvarnost, ta iskustva se možda ne čine toliko kulturalno različitima koliko su više emotivno i seksualno nabijena, što je zapravo čini i jednom vrlo običnom tinejdžericom. Zašto ste odlučili da neiskusna Sara Luna Zorić preuzme tako zahtjevnu ulogu?

Alma se nekako pokušava povezati sa zemljom svojeg podrijetla, što je teže od očekivanog, te se kreće iz jedne apsurdne situacije u drugu kako bi na kraju prihvatila složenosti tog odnosa. Glumica je trebala biti istovremeno Bosanka i Nizozemka, a ta dijaspora nije velika i vrlo je tijesno povezana. Sara Luna je tip osobe koja mi je trebala zato jer ne osjeća čistu pripadnost Nizozemcima, ali ni Bosancima koji održavaju čvrstu tradiciju i sjećanje na staru državu. U tom smislu ona predstavlja i određen sloj ljudi diljem svijeta, nove generacije koja se ne želi identificirati s jednom zemljom i znatiželjna je prema svijetu, ali ih isto i muči zbog toga jer ponekad osjećaju da se moraju opredijeliti. Kod nje sam odmah osjetila takvo buntovništvo i izgubljenost u pitanjima identiteta što je normalno i za prijelaz iz tinejdžerske dobi. Navijala sam da njezino buntovništvo ustraje umjesto čistih izbora te me ona kroz rad na filmu stalno inspirirala.

I dvojica mladića izvrsno nose svoje uloge, poput Alme, u gotovo teatralnom, vrlo otpojenom načinu glume te zajedno čine simpatičan tercet antijunaka. Kako ste odabrali i radili na samoj glumi?

Od početka smo trebali smo graditi veliko međusobno povjerenje kako bi stvar uopće funkcionirala. Od troje glavnih glumaca jedino je Lazar Dragojević, koji glumi Denisa, student glume, a ostalo dvoje su naturščici. Ernad Prnjavorac je prvo bio statist i kad sam mu ponudila ulogu dvoumio se želi li uopće glumiti pa ga je trebalo dodatno nagovarati zbog čega sam ga još više željela jer mi je upravo ta njegova rezerviranost trebala za lik Emira. Film ima antijunake: lijene, samožive, izgubljene u materijalizmu i bezidejnosti, jer se s takvima bolje identificiram nego junacima, a ono što me kod njih zanima jesu odnosi moći i kako ih likovi među sobom doživljavaju. Nadam se da sa šarmantnim antijunacima umjesto žalosnih žrtava mogu donijeti novu energiju koja će inspirirati ljude da koriste svoju maštu kako bi se izrazili i otkrili vlastite stvarnosti.

Koliko je Alme bilo i u Vama?

Moj odnos prema Bosni je različit od njenog jer sam tamo sam živjela prvih pet godina života, kada je obitelj izbjegla zbog rata. Alma je tipična Zapadnjakinja s korijenima drugdje poput mnogih djevojaka na Zapadu. Kako ja osjećam jaku povezanost prema Bosni, mogla sam zagrabiti u vlastiti identitet jer je to film o dvojnom identitetu iz perspektiva istočne i zapadne zemlje, ali ponajprije film o Europi, film koji prelazi nacionalne granice. Ja jesam više Nizozemka i u Bosni sam zapravo strankinja, te se ponekad osjećam šizofreno po pitanju nacionalne pripadnosti. Iako nije fer od mene prikazivati disfunkcionalnost te zemlje, 60% mladih u Bosni je nezaposleno i osjećam da su obeshrabreni da preuzmu živote u svoje ruke i promijene stanje u zemlji. Nadam se da će možda i na tragu ovog filma i mojeg pokušaja da izokrenem balkanske stereotipe i klišeje kako bi ih se prikazalo promjenjivima, postati buntovniji i početi pričati vlastite priče kojima će graditi novu stvarnost.